Talent Jurija Palmina razvijao se usporedno s rapidnim razvitkom ruske postsovjetske arhitekture. On je bio prvi koji je fotografirao njene prve realizacije i objavljivao ih širom zemlje na stranicama novorođenog arhitektonskog tiska. Njegov puristički geometrijski stil išao je ruku pod ruku s novim ruskim modernizmom, konačno oslobođenim državne kontrole i uronjenim u gotovo slobodno tržište oblika i izraza. No tu je naišao na klopku koja očekuje one koji traže dubinu u jednostavnoj formi: većina arhitekata koje je fotografirao postigli su komercijalni uspjeh, a arhitektura koju su promicali lako se usvajala, kako na masovnom tržištu shopping centara i ureda, tako i na pseudoelitističkom tržištu skorojevićkog stanovanja.
Arhitektura koju je tražio postala je nova običnost, izgubivši usput svaki trag domišljatosti, umjetničke osobitosti ili barem delikatnosti. Dvadeset i pet godina nakon pada komunizma, ruski su gradovi ispunjeni beskrajnim četvrtima loše kopiranih ili pogrešno shvaćenih koncepata, ovjekovječenih u sve većem broju nazovieuropskih zgrada, dok se njegovi bivši miljenici razmeću velikim uredima s projektima kojima nedostaje i dubine i duha. U međuvremenu, Palmin je u svojoj umjetnosti otišao korak dalje, tražeći nova značenja.

Njegov se rad u zadnje vrijeme udaljava od arhitekture koja se svima sviđa, prema arhitekturi koja svima nedostaje. Znači, rutinskoj arhitekturi koja stoji ovdje nezapažena, ignorirana ili prezrena. Arhitekturi nepročitanoj kako od strane javnosti tako i od većine onih koje smatraju stručnjacima. No Jurij posjeduje vještinu čitanja ove šifre – i čita je na sav glas. To majstorstvo čitanja dobro je sažeto u izreci Igora Palmina, istaknutog ruskog fotografa i Jurijevog oca i učitelja: fotografija nije ono što vidim, to je ono što sam vidio. To virtuozno viđenje ima središnje mjesto u umjetničkoj kvaliteti Jurijevih fotografija koje često svojim komičnim supostavljanjem nevažnih predmeta, tako često ispremiješanih u ruskom krajoliku, znaju izazvati smijeh – da bi vas u sljedećem trenutku oborile krajnjom nevjerojatnošću složenog ritma ili jarkom Rothkovom bojom ili prikazanom strukturom. Onda promatrač bude preplavljen dubinom ne-tako-uobičajene stvarnosti kojoj svjedoči svaki dan ni ne zapažajući je.

Uostalom, poezija je sačinjena baš od istih onih riječi koje koristimo svaki dan, ne smatrajući važnim zapamtiti ih, a Palminove fotografije daju nam navodnike koji skidaju dvije dimenzije s našeg 4D doživljaja i daju nam, ne okvir, već podlogu na kojoj se viđeno slaže u ne tako lako dostupne metafore. To je nalik starom skandinavskom skaldskom načinu korištenja kenninga, kada prilično udaljene vizualne kompozicije čovjeka tjeraju na probijanje kroz navedene dvije dimenzije, ne u druge dvije, nego u idealni svijet – do introspektivne nagrade neočekivanog shvaćanja još nepoznatog. A opet, poeziju čini pamćenje – što je jedan od dokaza da vrijeme postoji, a kada ono istekne, slika padne u naručje promatrača.

Jurij kaže da se njegove fotografije mogu podijeliti u dvije glavne kategorije: one koje se bave nekim arhitektonskim bivanjem i one koje su dio njegova pamćenja. Ono po čemu se fotografije razlikuju, ovisi o vrsti kontemplacije koju su zahtijevale: razmišljanje o nečemu nasuprot doticanju struje bivanja. A promatrač, ako je suočen s činjenicom da i nema baš neke velike razlike – ako je materija izvanredno remek-djelo ili zanemarena zdanja iz davno prohujalih vremena ili tek puka slučajnost – sve one govore istim jezikom bivanja ovdje; bivanja ovdje u savršeno usklađenim konstelacijama, u tako mnogočemu nalik našim vlastitim.